Kratka priča "Mali svet" objavljena u magazinu "Zeleni konj"
Zeleni konj je mali književni periodičnik koji objavljuje kratke priče i pesme neafirmisanih autora (poput mene). Potreban je veliki trud i entuzijazam da se ovakav projekat održi više od dvadeset godina, koji osim ličnog zadovljstva i doprinosa šarolikosti nezavisnom izdavaštvu donosi malo kakvu drugu nagradu. Zato se pomalo osećam pozvanim da kažem jedno: hvala u ime svih nas kojima književnost znači, jer hvala je nešto što se čini da kao društvo u celini sve ređe govorimo onda kada bi verovatno trebali i morali.
Kratka priča, koju sada i ovde ponovo objavljujem i predstavljam: "Mali svet", na konkursu izabrana je da bude deo broja ZK 47. U međuvremenu je papirno izdanje Zelenog konja odštampano i distribuirano.
Nedeljkove muke - Željko Marinković
Solysium - Tamara Veselinović
Crveno - Branko M. Jovanović
Sreća sama - Anđela Stamenković
*** - Divljak
Spleen lenje noći - Dejan Dimitrijević
Bubašvaba sanjalica - Augusto Monteroso
Oblak kaktusa - Manoel Wenceslau Leite de Barros, prepevao Vladimir Tomić
Raspeće - Ružica Krstić
Pobuna na pijaci - Željka Bašanović Marković
Stihovi Anđele Vinčić
Priča o starom vuku i njegovim demonima - Bratislav Milinković
Nagoveštaj - Mile Albijanić
Primerci broja 47 Zelenog konja trebalo bi da su dostupni i na sledećim mestima:
1. Nisvill Jazz Muzej 18000 Niš; Dušanova 19
2. Biblioteka „Dositej Novaković“, Negotin, JNA 2
3. Biblioteka „Gligorije Vozarović“- Sremska Mitrovica, Vuka Karadžića 1
4. Biblioteka “Sveti Sava – Beograd, Zemun, Petra Zrinjskog 8
5. Knjižara Beopolis, Dom Omladine Beograda, Makedonska 22
6. Klub Kontrapunkt – Beograd, Bulevar despota Stefan 68b
7. Kafe-knjižara Utopija – Beograd, Vojvode Milenka 50
8. Dublin Pub - Leskovac Masarikov trg 16
9. Točka susretanja – Vršac, Zmaj Jovina 16
10. Kafić „Brodolom“, Loznica, Pašićeva 17
RKC "Matka" - Novi Sad, Jovana Subotića 8
I kako često piše urednik Damjan Pejović: Zeleni konj ponovo jaše!
Za one koji nisu prethodno čitali, evo još jednom priče:
Mali svet
Odmah je prepoznala ono što ih spaja: imao je onaj prazan, setan i izgubljen pogled koji kada obudove neki muškarci nose do kraja života.
Popili su kafu tokom pauze za ručak. Potom su otišli na večeru, dovoljno ranu da bi to još uvek mogao biti poslovni susret, ali je svejedno osetila žaoku savesti, u grudima iz prethodnih vremena zaboravljena zihernadla. Išli su u duge šetnje u kojima su delili zajedničku usamljenost, u korak praćeni duhovima, svako svojim. Kasnije, duhovi bi zaostajali sve dok jednom nisu ostali kod kuće, a oni su, zbunjeni tim neočekivanim izostankom držeći se za ruke hodali u tišini. Počeci u tišini, krajevi u tišini.
Onda se dogodilo: dečije nespretni poljupci, potom pravi, francuski; kako neobično ime, kao kolači. Uzeli su sobu u hotelu, poput preljubnika jer su im domovi ispunjeni duhovima prošlosti koje nisu bili spremni da jedno drugom predstave. Strasni dodiri; setili su se kako se izvodi taj ljubavni ples.
Potom je plakala bez glasa. Znao je zašto plače, nije postavljao glupa muška pitanja, i bila je zahvalna. Samo je gledao kroz prozor, negde u daljinu, u očima sjaj neoslobođenih suza; loše je što muškarci još uvek misle da moraju da ih kriju jer tako nagomilane otvrdnu i prozle se.
Isprva su se tajno sastajali, ali moralo je da se sazna u ovom malom svetu.
Prvih dana nakon što je Vasa umro bilo je velikih obećanja prijatelja da će se o njoj starati, kao da je ona neko dete o kome će brinuti celo selo. U neverici, strahu, košmarnom snu iz koga nije bilo buđenja, u želji da prepusti makar delić neizdržive boli koju je osećala, nikom nije zamerila potcenjivanje. Kasnije su obećanja usahla, pretvorivši se u ispitivačke poglede, sapatničke osmehe i neodgovoriva pitanja: kako si? Posle nekoliko meseci život je sve to pregazio; samo periodični pomeni, godišnjice smrti, dan u kalendaru, poneko prisećanje, piće za dušu, neparan broj za stolom uobičajenih proslava, za nju tek broj nepotpunosti, usamljenosti i tuge.
Ali nije očekivala da će je prijatelji osuditi: prezirom u lice, ogovaranjem iza leđa. Čula je njihova šaputanja; ne mogu se sakriti u ovom malom, skučenom svetu: brzo ga je zaboravila; eto ti njene ljubavi; da li ga je uopšte volela; jadan čovek, u grobu se prevrće; a deca, zar na njih ne misli.
U bioskop, pa u bar; sama. Neprimereno, da li je, ali ne može ostati sa duhom u stanu iz kog su deca, koja tako surovo brzo rastu, sve češće i duže izbivala. A svet je, kad vam kažem, mali: čuje razgovor za drugim stolom o Saši. Njen Saša? Može ga zvati svojim, toliko dodira i bola su prethodnih nedelja podelili. Načulji uši. I baš o njemu pričaju: dobro da je našao nekog; konačno, prošlo je više od dve godine; kaže mi njegov sin da noću još uvek ponekad plače (žene uzdišu); još malo pa bi u sveštenike mogao (muški smeh); pa muško je, treba mu; tako se trudi oko dece, divan čovek (ženski glas); samo da se ne ženi ponovo jer udovac koji se ponovo oženi nije zaslužio ni da mu prva žena umre (stari štos, muški smeh, ženski glas: kretenu!); a ko je ona, neka udovica; ne treba da se vezuje sa nevernom ženom, ali za druženje je dobra, da mu bude lakše, da malo zaboravi svoju bol, da nađe utehu (odobravanje).
Kad vam kažem, ljudi: mali svet.



Разумљива сентименталност, јасне следљивости из наше средине, али без укуса као ижвакана жвака.
ReplyDeleteBiće pre kao žvaka u koju smo ugazili i sada neće da se skine sa cipele... Ugazili pre stotina godina i još uvek se lepi kad hodamo. Delimo se na one koji misle da treba tako da se lepi i razvlači pri svakom koraku, na one koji se prave da žvake nema, i na one koji pokušavaju da je skinu.
DeleteKako ko. Ja delim ljude na one koji žele da skidaju žvaku po žvaku, i one koji žele da vide promene u ljudskoj prirodi gde se neće bacati žvake van kante uopšte.
DeleteIzvinjavam se što nisam odmah odgovorio, bio sam na odmoru. Što se Vašeg odgovora tiče: sada se gubi smisao metafore sa žvakom ili se ona potpuno menja u nešto sasvim drugo. Vaš prvi komentar sa "ižvakanom žvakom" shvatio sam kao kritiku priče. Prihvatio sam kritiku, a žvakom se poslužio kao metaforom za društveni fenomen različitog tretiranja muškog i ženskog ponašanja u identičnim situacijama, o čemu priča i govori. Ta, loša društvena praksa, u mojoj je metafori žvaka koja se lepi na cipele, ona je ovaj ili neki drugi društveni fenomen. Nema ko je bacio; žvake su na putu, bačene ko zna kada, bacili smo je svi zajedno kao ljudi, kao društvo, ima ih mnogo, i lepe se sasvim jasno, neminovno. Onda sam koristeći takvu metaforu, branio priču koja ističe potrebu da se žvaka skine. Ta promena u ljudskoj prirodi koja bi dovela da žvaka nema uopšte van kanti, nije relevantna, jer je žvaka već zalepljena za cipele. O tome se može pričati za budućnost, ali da nekada neće biti žvaki na putu, dakle negativnih društvenih pojava, u ovom trenutku nije zamislivo; uvek će ih biti: starih, odavno zalepljenih, ili nekih novih. Ako ste drugačije tumačili metaforu, onda je to sada nešto sasvim drugo u odnosu na moj odgovor.
DeleteKritike uvek imaju dozu subjektivnosti, neke manje (profesionalnih kritičara) neke više (internet anonimusa). Ne smatram da ovu priču treba preterano braniti od mog komentara, ako je meni bajata, to je moj problem. Vaša metafora je dobro shvaćena, biće da ja svojom nisam uspeo da prenesem svoju poentu: preferiram da tražim dublje uzroke za negativne društvene pojave, pa umesto bavljenja jednom po jednom društvenom pojavom, možda pronaći neko sistemsko rešenje.
DeleteMnogo bi to bilo odgovornosti za jednu kratku priču. I verovatno, uopšte, za bilo koju umetničku formu. Smatram da kada se jedan problem ogoli dovoljan broj puta, poneko uoči postojanje problema, i ako je to smisao neke dela onoga što radim, meni deluje dovoljno. Protiv kritika nemam baš ništa protiv, i nadam se da je to jasno iz načina na koji sam ih primio. Naprotiv, na neki način me raduju. Naprosto, volim da i odgovorim na njih, da im pridam značaj, i objasnim svoje viđenje; nije to nužno pitanje neke odbrane od nečijeg subjektivnog stava.
DeleteSve jasno. Drago mi je kad se kritike primaju kako bi trebalo: povod za diskusiju, odnosno "odbranu" kao što se brani teza na fakultetu.
DeleteBaš tako.
DeleteThis comment has been removed by the author.
ReplyDelete